Ukoliko su se Britanci nadali da će dokumentarac Emira Kusturice o Diego Maradoni prikazati koliko se kaje zbog gola kojeg je postigao na Svjetskom prvenstvu 1986. godine, a koji je poznat kao “božja ruka”, grdno su se prevarili. Naprotiv, Maradonino lice sija od sreće kada se prisjeti tog pogotka.
"Osjećao sam se kao da sam ukrao novčanik Englezu, kao neki dobar štos,” kaže Maradona. Ali, osjećaj je bio više od toga: to je bila osveta za Foklandska ostrva. Maradona tvrdi da se britanski princ Charles želio sastati s njim prije više godina, ali je Argentinac to odbio, ne želeći svoju ruku pružiti ruci “umrljanom krvlju Malvinaca”. Maradona, koji se trenutno liječi od ovisnosti o kokainu, uspoređuje sebe sa oslobodilačkim pokretima Latinske Amerike, što Kusturicu navodi da dio filma animira. On Maradonu prikazuje na nogometnom terenu kako pobjeđuje poznata imperijalistička "čudovišta" - Margaret Thatcher, Tony Blaira, Gary Linekera i Peter Beardsleya.
Kusturica zaslužuje priznanje zato što je otkrio da Maradona umije misliti i da je naučio jasno se izražavati, što nije bio slučaj u njegovim ranijim istupima. Ali, ovo je čudan, macho film pun hvalisanja. Reditelj je sebe vješto ugurao u skoro svaku scenu dokumentarca.
U nekoliko navrata pušta inserte iz svojih vlastitih filmova, navodno zato što odražavaju Maradonin težak život u ranoj mladosti. Paralelno međutim, izborom snimaka golova argentinskog nogometaša Kusturica pokazuje da nema pojma o toj igri. Pogotci su birani nemaštovito, i k tomu su još često ponavljani, tako da se stiče dojam da su tu samo da se popuni dokumentarac.
Kusturica vodi Maradonu na jedno sentimentalno putovanje na stadion Crvene Zvezde u Beogradu i pokazuje oštećenja prouzrokovana bombardovanjem NATO snaga. Ne treba se zato začuditi ako jednog dana Emir Kusturica, koji veselje često izražava gnjevom, napravi film o tome kako je njegov tim, tj. bosanski Srbi, otišao u istoriju kao poraženi - loši momci.