Slike muzičara sa tužnim licem, koji svira na izgorenoj stolici obučen u frak, obišle su cijeli svijet i nagnale poznate umjetnike, kao što su David Bowie, U2, Pavarotti i Paul McCartney, da nastupaju zajedno sa njim.
Nakon završetka rata,Smajlović se povukao iz javnog života. Našao je stan u potkrovlju u gradiću između Sjeverne Irske i Republike Irske, gdje provodi dane komponujući muziku i igrajući šah. Smailović je bio zadovoljan svojom sudbinom dok nije otkrio da se roman nazvan “Sarajevski violončelista” nalazi u knjižarama. Roman, kojeg je napisao Steven Galloway, tridesetdvogodišnji Kanađanin koji predaje kreativno pisanje u Vankuveru, pozdravljen je kao remek djelo.
Smajlović je toliko ljut da je zaprijetio da će opet protestovati i spaliti svoje poznato violončelo na mjestu gdje je svirao Albinonijev Adiago tokom 22 dana žalosti i protesta 1992. godine. Izdavačka kuća, Random House, opisuje roman kao “priču o troje ljudi, koji pokušavaju da prežive u gradu ispunjenim ekstremnim strahom beznadežnih vremena, i o tužnom violončelisti koji nezastrašeno svira u njihovoj sredini”. Jedno od troje likova u romanu je žena snajperista “od koje je zatraženo da štiti violončelistu od skrivenog ubice koji ga pokušava ubiti dok svira”.
Roman “Sarajevski violončelista” je na putu da postane svjetski bestseller, a filmska prava su prodana Hollywoodu. Smajlović je prvi put čuo za roman od svog prijatelja u Kanadi, sa kojim je sarađivao na dječijoj basni o njegovom muzičkom protestu.
“Bilo je kao eksplozija atomske bombe, osjećanja gnjeva i boli,” rekao je Smajlović za Times. “Kako je ovo moguće? Ukrali su mi ime i identitet. Niko mi ne može uzeti pravo na to. Jasno je da sam to ja u toj knjizi.”
Prošle sedmice, dok je nastupao na memorijalnom koncertu za britanske vojnike koji su poginuli u Bosni, prijatelji su ga savjetovali su da poduzme zakonsku akciju.
“Očekujem izvinjenje i odštetu za ono što su mi uradili,” izjavio je Smajlović.
U predgovoru romana Galloway kaže da ga je Smajlović “inspirisao da napiše ovaj roman, te da nije temeljio lik violončelista na stvarnom Smajloviću”.
“Još uvijek sam u šoku, Nisam naivan. Ne interesuje me njegova krvava fikcija, interesuje me realnost. Koriste moju sliku i reklamiraju svoj proizvod sa mojim imenom. Uopšte me ne interesuje ovaj projekat,” kaže Smajlović.
“Ja se ne krijem ovdje, ali deset godina nisam želio da izađem. Ne želim više da budem mirotvorac ili javna ličnost. Uradio sam ono što sam uradio, misija je izvršena. Imam pravo na privatnost. Povremeno ću nastupati na dobrotvornim manifestacijama na dobrovoljnoj osnovi, ne želim izlaziti u javnost ali sada sam primoran zbog izlaska ove knjige. Ja nisam svirao 22 dana, ja sam svirao čitav svoj život u Sarajevu, i svaki dan tokom opsade grada,” objašnjava Vedran.
“Stalno govore da sam svirao u četiri sata popodne, ali eksplozija je bila u deset prije podne. Ja nisam glup i nisam gledao da budem pogođen snajperom, te sam mijenjao svoju rutinu. Nisam prestajao svirati muziku tokom opsade. Moje oružje bilo je violončelo. Ali, ukoliko pravda ne bude zadovoljena, vraćam ga nazad u Sarajevo.”
Smajlović se vraća u Sarajevo slijedećeg mjeseca, gdje će učestvovati u snimanju američkog dokumentarnog filma o životu pjevačice Joan Baez. Baez je bila inspirisana da ga posjeti u Sarajevu tokom najžešćih sukoba, akt solidarnosti koji on smatra hrabrijim od njegovih performansa.
Galloway je za Times priznao da je “uznemiren” Smajlovićevom reakcijom, ali smatra da nije uradio ništa loše i da ne duguje ništa Sarajevskom violončelisti.
“Ja sam bio njegov obožavatelj. Ali, nisam potpuno siguran na koji način on smatra da se ono što sam ja uradio sa njegovim identitetom razlikuje od ostalih umjetničkih djela koje je on inspirisao. Ne koristim njegovo ime. Svog lika u romanu zovem violončelista i on je stvarno samo lik na prvih pet stranica. Priča nije o njemu, nego o ostalim likovima i njihovim reakcijama na ono što on radi. Znam odakle on dolazi, ali bih volio da pročita knjigu. Ja ga nisam kontaktirao dok sam pisao knjigu jer likovi nemaju kontakt sa violončelistom, te im stoga stvarno nije važno šta on radi,” kaže Galloway.
“Problem je što je gospodin Smajlović uzeo violončelo i ponio ga na ulicu u ratu, i to je javno djelo. Ja ne mogu to ignorirati kao umjetnik. Ja ne mislim da sam prešao bilo kakvu crtu zbog pisanja izmišljenih stvari o živoj osobi. Većinu stvari sam pokupio sa Interneta,” dodaje autor knjige.
Ali, Galloway je bio upozoren o mogućoj reakciji Smajlovića na knjigu. Deryk Houston, multimedijalni umjetnik koji živi blizu Gallowaya u Britanskoj Kolumbiji, izjavio je za Times da je rekao Gallowayu da je trebao biti otvoren sa violončelistom od samog početka projekta.
“Mislim da ga je trebao kontaktirati u samim počecima projekta. Iako nema zakonske obaveze, mislim da je trebao Vedranu ponuditi neku vrstu finansijskog aranžmana.
Houston je opisao autora knjige kao “vrlo prijatnog mladog čovjeka”, ali je dodao da je Galloway u ovom slučaju vjerovatno pogriješio zbog svoje mladosti ili zbog toga što su ga ljudi oko njega loše savjetovali.
Međutim, Galloway je izjavio da Houstonova sugestija da plati Smajloviću nema smisla:
“Ne vidim kako pisci knjiga fikcije mogu plaćati svoje izvore inspiracije. Ukoliko bi to uradio, postao bi odmetnik u književnosti. Ne znam čak da li mu išta dugujem u finansijskom smislu. Šta je sa 25 ljudi koje sam intervjuisao i čije su priče u knjizi? Da li i njima trebam platiti? Kako ovo riješiti? Nikad nisam razmišljao da ću od Vedrana Smajlovića stvoriti neprijatelja. Mislio sam samo da postoji mogućnost da mu se neće svidjeti knjiga.”
Prevod: Enis Zebić
(Ovaj tekst objavljen je u magazinu “Times”, 06.07.2008)