Priča mi ovih dana vašingtonski poznanik koji je učestvovao u dejtonskim pregovorima o mirnoj Bosni kako je u avionu na povratku iz Dejtona, dok je još trajalo uzajamno čestitanje u američkoj delegaciji na obavljenom poslu nakon tronedjeljnih do kraja neizvjesnih pregovora (1.-21. novembra 1995.), bio svjestan svih ograničenja sporazuma u koji su ugrađeni ustupci balkanskim “momcima s oružjem”: “Okončali smo rat ali smo otvorili dugoročni problem upravljanja (zemljom)” – rekao je jednom od saučesnika u toj mirovnoj misiji.
Danas priznaje: “Nije mi padalo na pamet da bismo i danas, više od 12 godina nakon Dejtona, mogli biti u ovolikim neizvjesnostima”.
Kaže mi kako su američki pregovarači znali da će sporazum na koji se mogu potpisati i Milošević i Tuđman i Izetbegović neizbježno kreirati možda najkomplikovaniju strukturu vlasti pa je vodeći pravnik u Holbrukovom (Holbrooke) timu, Džejms O’Brajen (James O’Brien), namjerno u tekst sporazuma ubacivao fraze koje ostavljaju mogućnost da se sporazum dograđuje u parlamentu i bez odlučivanja u entitetima ako se “strane” tako dogovore: željelo se – uvjerava me poznanik – ostaviti prostora za postepenu racionalizaciju državnog uređenja.
“Na žalost, taj proces – postepenog pojednostavljenja i jačanja državnih institucija – u posljednje dvije godine potpuno je obustavljen”, kaže ovaj američki poznavalac balkanskih prilika.
Njegova zabrinutost utoliko je veća što se neizvjesnosti nad evropskim perspektivama Bosne i Hercegovine množe, uključujući i veliki upitnik nad obimom i prirodom budućeg međunarodnog učešća u tom procesu: Savjet za implementaciju mira će, naime, do kraja ovog mjeseca odlučivati o tome hoće li produžiti misiju međunarodnog visokog predstavnika u sadašnjem obliku ili će ga zamijeniti specijalni predstavnik Evropske Unije.
Uvjerava me kako ovdje nije riječ o nečemu što bi moglo biti “isto to samo malo drukčije”.
Razlika je – kaže – u tome što Evropska Unija, uz svu privlačnost evropskih perspektiva i njihov nesumnjiv uspjeh u temeljitom preporodu Istočne i Centralne Evrope, u eventualnom odsustvu Amerike nema isti autoritet ili kapacitet za uspješno upravljanje tako kompleksnim procesom kakav još predstoji u Bosni. U Vašingtonu nipošto ne potcjenjuju činjenicu da već i postepeno ispunjavanje kriterija za prijem u Evropsku Uniju blagotvorno djeluje na uspostavu novih vrijednosti i vladavine prava u zemljama kandidatkinjama za prijem ali zapažaju kako su te evropski diktirane reforme primjer pozitivnog spoljnog uticaja tamo gdje postoji demokratska volja da se one sprovedu. U Bosni i Hercegovini takve volje naročito u posljednje dvije godine nije bilo: Silajdžić je zaustavio proces postepenog jačanja državnih institucija – zahtijevajući radikalne promjene za koje nema ni domaćih ni međunarodnih partnera – a Dodik je te njegove pozive na “ukidanje genocidne tvorevine” iskoristio za vraćanje unazad i već dogovorenih reformi. Po ocjenama direktnih učesnika, na primjer, u pregovorima o policijskoj reformi ono što je danas na stolu znatno je manje od onoga o čemu je postojala politička saglasnost još krajem 2005. godine i što je ispunjavalo sve tada postavljenje evropske kriterije za prenošenje nadležnosti nad policijskim snagama na državni nivo.
Ustavna reforma, razvučena između Silajdžićevog zagovaranja ukidanja Republike Srpske i Dodikovog ultimatuma za njeno održavanje po svaku cijenu, ne samo da je potpuno paralisana nego je Evropa već prihvatila manje ambiciozan – i zato dugotrajniji – projekt promjena u Bosni i Hercegovini. One će započeti rješavanjem manje kontroverznih pitanja, nastaviti se uspostavom novih institucija na nivou države koje će biti kompatibilne s potrebama približavanja Evropi (na primjer – savjeta za nacionalne manjine; agencije za nadzor tržišta, osiguravajuće, obrazovne, statističke i agencije za zaštitu okoline, energetske kompanije na državnom nivou i drugih službi) a kulminiraće nakon 3-4 godine prijedlogom ustavnih promjena o prenošenju potrebnih nadležnosti sa entiteta na državu, harmonizacijom pravnih sistema i izmjenama izbornog zakona kojima će se ukinuti etnička diskriminacija u izboru Predsjedništva i Doma naroda.
Takav pristup bolji je od sadašnjeg ćorsokaka.
Ali, dođe li do ukidanja sadašnje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika – odnosno njihovog prenošenja na specijalnog predstavnika Evropske Unije – krajnje je upitno može li Evropa realistično gotovo istovremeno preuzeti dva potencijalno velika izazova: uspostave evropske uprave nad novopriznatim Kosovom i efikasnog nadzora nad projektom eurokompatibilnosti bosanske države.
Vašingtonski sagovornik kaže mi kako to pitanje nije nimalo teorijsko: “Ako hoćete da znate koliki je budući autoritet evropskog pradstavništva – u odnosu na autoritet dosadašnjeg visokog predstavnika – dovoljno je da pogledate kako je funkcionisao Švarc-Šiling (Schwartz-Schilling) ili kako u nošenju s krizom u Bosni funkcioniše Lajčak. Oni već djeluju praktično kao evropski predstavnici i rukovode se nalozima iz Brisela a ne Savjeta za implementaciju mira. Otkako je Švarc-Šiling preuranjeno odbacio bonska ovlašćenja za donošenje teških odluka i sankcija desilo se to što se desilo: i Dodik i Silajdžić su u retorici i postupcima ne jednom povrijedili dejtonski ustav i nisu snosili nikakve posljedice. Kako će se evropski predstavnik tek odnositi prema mogućem stvarnom izazovu: recimo odluci o otcjepljenju Republike Srpske?”
Ovdašnji poznavaoci balkanskih prilika zapazili su Dodikove izjave o njegovoj misiji “jačanja Republike Srpske i slabljenja Bosne i Hercegovine” i njegovo očekivanje postepene “disolucije” bosanske države u roku od deset godina, ali – i pored te “retorike visokog rizika” – ne vjeruju da je on spreman da preuzme i sve posljedice tako radikalnih poteza: sankcije Evropske Unije i Ujedinjenih nacija, zabranu putovanja, zamrzavanje imovine, ekonomsku i političku izolaciju.
Ali, protivnici evropeizacije bosanske države “na svim stranama” već i do sada su ispunili najvažniju misiju: odgodu uspostave vladavine prava, što im onda ostavlja odriješene ruke da – preko odabranih visokih predstavnika vlastitih rođačkih ili partijskih interesa – na miru privedu kraju otimačinu preostalih javnih dobara i raspodjelu ostataka nacionalnog bogatstva među najodabranijim sljedbenicima.